Najčešće metode koje se koristi u obrazovanju za održivi razvoj su terenska posjeta i istraživanje terena. Termin "teren" se odnosi na prirodne, kulturne i društvene sredine, uključujući širok spektar oblasti (kao što su močvare, obalne zone, potoci, šume, naselja, sela, arheološka nalazišta i industrijske zone, itd) koje su odgovarajuće za realizaciju ESD programa. Direktne iskustvene aktivnosti koje se organizuju na terenu, pružaju učenicima mogućnost da steknu bolje razumevanje složenih odnosima između prirodnog, kulturnog i ekonomskog okruženja. Kod učenika, takve aktivnosti povezuju školsko znanje sa stvarnim životom.

Učenje na otvorenom prostoru se može smatrati strateškom metodom, jer razumijevanje i upoznavanje prostora nudi učenicima brojne mogućnosti za usvajanje različitih vrsta znanja. Ono predstavlja mnogo vrijednije i fleksibilnije nastavno sredstvo nego bilo koja od metoda koju nastavnici primjenjuju u učionici. U stvari, ono što je lako zapaziti jeste da učenje iz onoga što je u našem okruženju povezuje temu koja se izučava sa životom. Učenje, takođe, utiče na odrastanje i podstiče razvoj samopouzdanja, utiče na motivaciju, razvoj socijalnih vještina i vještina doživotnog učenja. Osim toga, podstiče učenike da na drugi način posmatraju prostor u kojem žive, da aktivno učestvuju i shvate da kao mladi ljudi mogu da daju značajan doprinos razvoju sredine u kojoj žive.

 

U formalnom obrazovanju posjeta terenu ili istraživanje terena je aktivnost koja se odvija van tipične učionice. Sama posjeta mora biti mnogo više od ekskurzija ili izleta dok se istraživanje terna odnosi na jaku istraživačku komponentu.

 

Kako bi terenska posjeta bila efikasna i ne samo još jedan izlet, ona bi trebalo da se odvija sa određenom ciljom ili zadatkom koji se razlikuje u zavisnosti od uzrasta i interesvanja učenika i od oblasti koja se posjećuje. Aktivnosti na terenu moraju imati smisla, stimulativne i da pružaju učenicima priliku za interakciju sa oblašću koju posjećuju. Za niži uzrast učenika, koji su radoznali i puni entuzijazma, aktivnosti treba da imaju za cilj razvijajnje interesovanja za okruženje, posebno kroz upotrebu svih čula. Stariji uzrast učenika je u stanju da vodi složenije i zahtevnije zadatke.

Na primer, na maloj rijeci ili plaži, gdje je odložen ilegalni otpad tolerisan od strane lokalnih stanovnika, terenska posjeta treba da utvrdi posljedice nekontrolisanog odlaganja otpada. Dok učenici osnovne škole mogu biti uključeni u aktivnosti posmatranja, prikupljanja, sistematike i crtanja, srednjoškolci mogu učestvovati u aktivnostima kao što su uzimanje uzoraka i laboratorijske analize, istraživanje stavova lokalnih stanovnika, itd

 

Organizacija posjete terena

 

Bilo da je jednostavna posjeta ili kompleksan istraživački projekat, svaka aktivnost na terenu može se podijeliti u tri faze: prije, za vrijeme i poslije posjete.

Faza prije posjete

 

Prvo, aktivnost mora biti određena u skladu sa ciljem/ciljevima učenja. Na primer, ono što je važno za učenike da uče "na terenu"? Stanje ili "zdravlje" u ekosistemu? Njegov biodiverzitet? Njegov odnos prema kulturnoj raznolikosti? Njegov potencijal da razvije ekoturističku aktivnosti? Cilj/ciljevi treba da budu povezani sa nastavnim programima. Često, aktivnosti na terenu čine dio šireg programa ESD.

Aktivnosti na terenu, radni listovi i drugi nastavni materijal treba da budu pripremljeni u skladu sa temama i ishodima učenja i učenici treba o njima unaprijed da budu obaviješteni. Priprema terenske posjete treba da obuhvati organizacione aktivnosti, pitanja koja se tiču bezbijednosti učenika, pravila koja se odnose na zakonodavstvo. Nastavnik treba solidno da poznaje teren koji obilazi i istražuje sa učenicima uključujući pristup, stanje maršrute kao i usluge koje je moguće dobiti (smještaj, restorani, toaleti i sl)

 

Ako nastavnik samostalno priprema posjetu terena, mora predhodno da obiđe teren kako bi se upoznao sa mogućnostima i ograničenjima. Koordinacija takođe podrazumijeva i zvanično odobrenje od uprave škole i roditelja učenika, obezbjeđivanje pratnje i predviđene troškove.

 

Što su učenici sami više uključeni u planiranje, veći je njihov interes i predanost da učestvuju u programu. Iz tog razloga se preporučuje da učenici što je više moguće budu uključeni u osmišljavanju i sprovođenju aktivnosti prije posjete terenu. Na primjer učenici mogu samostalno prikupiti informacije o karakteristikama terena. Mogu utvrditi da li se radi o urbanoj ili ruralnoj, izgrađenom ili neizgrađenoj oblasti. Takođe mogu da izuče mape prostora, naprave analizu ugroženih vrsta ili objekata, kao i da vježbaju vještine koje su neophodne za aktivnosti na terenu. Idealna situacija je kada nastavnik ima sastanak sa učenicima na kojem prije posjete terena razgovaraju o svim aktivnostima koje se tiču realizacije posjete na terenu. Na ovom sastanku je neophodno diskutiovati pomagala, instrumente koji su neophodni, radne listve i ostali didaktički materijal koji je neophodan radi dostizanja postavljenih ishoda učenja. Na žalost u praksi se često dešava da ova aktivnost izostane što je jedan od osnovnih razloga za nesporazume prilikom realizacije posjete.

 

Dogovor posjete

Veoma je važno prije posjete terena sa učenicima napraviti dogovor oko posjete. Prije nego što nastavnik postavlja bilo kakve uslove neophodno je da od samih učenika tražiti da samostalno definišu pravila ponašanja. Poslije predloga učenika nastavnik pravila grupiše na pravila koja se odnose na međuludske odnose, funkcionisanje timova, ponašanje recimo na arheološkoj lokaciji i slično. Nastavnik može postavljati provokativna pitanja učenicima Šta mislite da je dozvoljeno na previđenom terenu, a šta nije i zašto? Koji je najbolji način da komunicirate dok radite u grupama? Šta da uradimo u situaciji kad svi žele da govore u isto vrijeme? Nastavnik onda ostavlja djeci da zajednički utvrde pravila ponašanja. Ako se tokom obilaska terena neko ne ponaša u skladu sa utvđenim pravilimja ponašanja nastavniku je mnogo lakše da reaguju jer su ih učenici samostalno donijeli.

 

Neke od aktivnosti koje su osmišljene da unaprijede vještine opservacije terena su:

 

  • Aktivnost teleskop. - Pomaže učenicima da se fokusiraju na posmatranje detalje: "Korišćenjem ruke, napravi teleskop“:zatvori jedno oko i pokušaj da vidiš detalje oko sebe sa drugim. Ima li nešto što nisi uspio da vidiš do sada? " ... "Šta je najčudniji elemenat prostora koji vidiš? Koji je najlepši? a najružniji? "
  • Aktivnost cvrkutav. - U šumi ili parku, učenici leže na leđima držeći ruke u vis sa zatvorenim pesnicama. Onda zatvore oči i koncentrišu se na zvukova koje čuju. Svaki put kada neko čuje novi cvrkući zvuk, to broji podizanjem prsta: "Ko onda ima najbolji sluh ? Možete li računati do deset bez slušanja cvrkuta? "Za različite situacije, svaki zvuk može da zamijeni cvrkut (šuštanje lišća, kretanje vode, grad, zujanje, itd ).
  • Aktivnost boja. - Koristi se da razvije koncentraciju i posmatranje Možete pitati učenike koliko različitih boja ili nijansi boja vide sa mjesta na kojem sjede.
  • Takonomija – Klasifikacija. - Ovu aktivnost možete početi postavljanjem pitanja o karakteristikama objekta, učenici posmatraju i otkrivaju detalje u svom okruženju. "Koliko zelenih stvari vidiš?" "Koliko ima metalnih predmeta?"... ... "Koliko su stari? " ... "Koliko njih je napravio čovjek?" ... "Koliko od njih može da se reciklira?"
  • Kamuflaža.- Na pješačkoj stazi u šumi u dužini od 20 metara postavljeno je 10-15 predmeta koje je napravio čovjek. Neki su stavljeni upadljivo dok su drugi sakriveni među lišće koje ima istu boju kao predmeti. Učenici nisu upoznati sa brojem predmete. Tokom ove aktivnosti učenici prelaze put , jedan po jedan, zadržavajući rastojanje između njih (ko god stoji iza ne može da vidi šta osoba ispred radi). Prolazeći stazom pokušavaju da lociraju (ali ne prikupljaju) što je više moguće predmeta. Na kraju puta, od njih se traži da saopšte koliko je svaki od njih predmeta vidio. Ako niko od učenika nije zapazio sve predmete, treba reći da još uvek postoje predmeti koje nisu našli i da treba ponovo da se vrate istom putanjom. Aktivnost se nastavlja diskusijom o tome kako životinje koriste boje za kamufliranje.
  • Lov na blago. - Aktivnost koja pomaže upoznaju učenika sa različitim područjima terena i njegovim prirodnim ciklusima. Učenici rade na ograničenom području najčešće u parovima, uz zahtjev da ništa ne mijenjaju u oblsti samo da zabilježe ono što vide. Aktivnost može početi sa instrukcijama nastavnika Pronađite nešto NOVO, Pronađi nešto KRHKO, Pronađi nešto STARO; Nađi nešto ZAPALJIVO, Nađi nešto ODUMRLO; Nađi nešto DEHIDRATISANO; Nađi nešto što raste sa TEŠKOĆOM; Pronađi nešto što je u fazi RASPADANJA; Pronađi nešto na šta je uticao čovjek; Pronađite nešto što tek počinje da RASTE; Nađi nešto što utiče na ŽIVOTINJE; Nađite mjesto gdje NIŠTA ne raste.
  • Alternative.- Da bi učenici zamislili alternativne oblike područja, oni prvo moraju da naprave opservaciju na sistematski i kritičan način. Možete pitati učenike „Možete li zamisliti kako je ovo mejesto izgledalo dok nije bilo betona, bez struje, bez aluminijuma, bez puteva, bez zelenila, bez dostupne vode za piće?
  • Intervencije. - Od učenika se očekuje da promijene nešto u okolini kako bi se zadovoljile njihove vlastite potrebe. Podsticanje veštine posmatranja, izražavajnja potreba i kritičko razmišljanje su dodatne vještine koje se unapređuju."Šta bi ste dodali mjestu kako bi ga učinili više poznatima?" ... "Ima li nešto što želite da promijenite u ovoj fabrici, kvartu, susjedstvu, šumi? Zašto?"

Faza na terenu

 

Program može početi na putu za posjetu lokalitetu, učenici mogu igrati igre ili im postavljajte pitanja. Na primer, dok su još u autobusu dok se približavate terenu možete pitati učenike koji dokazi govore o ljudskim aktivnostima na datom prostoru.

 

Poslije dolaska na teren postoje dvije alternative:

a) Za starije grupe učenika izviđači i aktivnosti na izgradnji tima treba da se odrade prije odpočinjanja planiranih aktivnosti na terenu.

b) Učenici mogu startovati sa nekom fizičkom igrom tako da oslobode svoju visoku energiju i da se relaksiraju na zadovoljavajući način.

 

Na ovaj način preusmeravamo energiju učenika u bolje međusobno upoznavanje i fokusiranje pažnje na aktivnosti koje slijede. U ovom trenutku, učenici sprovode planirane aktivnosti, obično u malim grupama koje su koordinirane od strane nastavnika. Mapiranje, uzorkovanje, mejrenje sa instrumentima, intervjuisanje lokalnog stanovništvništva ili posjetioca datog područja su neke od tipičnih aktivnosti na terenu.

Zapisivanje podataka u radne listove se preporučuje osim u slučajevima kada posjeta nema istraživački karakter, jer proces pomaže učenicima da ostaju fokusirani na zadatke. Završeni radni listovi takođe pomažu da se napravi povratna informacija nakon završene posjete (npr u učionici).

 

U nekim slučajevima je dobra ideja kratko diskutovanje radnih litova plenarno prije završetka programa posjete. Ovo pomaže u sumiranju ključnih nalaza posjete i pojašnjava neka pitanja (zadatak evaluacija). Učenicima takođe treba da bude data prilika da pričaju o njihovim iskustvima sa terena (proces evaluacija) sa planiranom aktivnošću refleksije(oralno, kroz kratki tekst, kroz fizičke igre, prikazivanje fotografija itd.)

 

Radni list

Radni list je koristan nastavni materijal, ne jedino za terenske aktivnosti već i za različite obrazovne projekte i nastvne predmete. Upotreba radnih listova se preporučuje, čak i kad rad na terenu nema ozbiljno istraživanje određene oblast i treba da bude:

  • maksimalno na jedno stranici,
  • jasan i razumljiv za sve,
  • vodi rad grupe,
  • stimulativan i reflektivan,
  • uključuje podatke npr, naziv grupe, naziv lokaliteta, datum i vrijeme i sl.

Koncept zavisi od obrazovnih ciljeva, starosti učenika i prirode istraživanja. Ako posjećuju lokalitet koji je izgradio čovjek recimo fabriku, pitanja u radnom listu moraju da se odnose na dosljedne faze proizvodnje, operacije, osoblje i mjere bezbijednosti zaposlenih, benefite i konsekvence u odnosu na životnu sredinu. Ako se radi o prirodnoj oblasti pitanja u radnom listu treba da se odnose na floru i faunu, geomorfologiju, stanje ekosistema, identifikovanje problema u sredini (zagađenje, erozija) i kako je sve to povezano sa aktivnostima ljudi.

 

Formiranje - Stormiranje - Normiranje - Izvodjenje su četiri uzastopne faze u malim grupnim operacijama, gdje učenici prate plan rada i nose se sa teškoćama što na kraju daje rezultate. Mnogi učenici više puta prolaze kroz ovaj ciklus jer reaguju na promjenu okolnosti. U nekim slučajevima, naročito sa učenicima srednjih škola, korisno je obavijesti grupu o ovim fazama na samom početku, jer to poboljšava njihove vještine tokom grupnog rada. Četiri faze su ukratko opisane:

 

Formiranje – Kad se grupa uspostavi članovi grupe su obično infrmisani o mogućnostima i izazovima grupnog rada, oni se slažu sa ciljeima i počinju da rade u timu. U ovoj fazi ponašanje najvećeg broja učenika se opisuje kao potreba poštovanja jednih prema drugima uz izbjegavajućinje kontraverze i snažnih osjećanja. Oni imaju tendenciju da se fokusiraju na rutinu i organizacione aspekte odnosno njihove uloge u grupi, planove za sastanaka, itd. U isto vreme oni upoznaju jedni druge, obim grupnih zadataka i način na koji im prilaze. U ovoj fazi nastavnik obično utvrđuje kontrolisanje direktiva i vodi grupu. On prati kako radi svaki član kao pojedinac, kao i napredak kompletne grupe.

Storming - U ovoj fazi članovi grupe su otvorni i suprotstavjaju jedni drugima ideje i perspektive, dakle sukobi mogu nastati. Ovo može biti sporno i neprijatano iskustvo za pojdine članove grupe. Dakle, tolerancija i strpljenje su preduslovi koje je potrebno naglasiti, inače ekipa može izgubiti motivaciju. Grupe na kraju prevaziđu razlike, tako da su članovi u mogućnosti da dijele svoje stavove bez osjećaja negativnog ocjenjivanja od drugih članova na bilo koji način. U ovoj fazi grupa se bavi pitanjima koje treba riješiti, od određivanja aktivnosti koje će raditi samostalno ili zajedno do određivanja lidera grupe. Nastavnik može biti dostupan, ali je bolje da prilikom usvajanja smjernica očekivanog ponašanja učenici to urade samostalno. Ova aktivnost unapređuje zrelost svih ili nekih učenika u grupama, učenici samostalno određuju da li će i kada će preći na sledeći fazi (neke grupe nikad ne prevaziđu ovu fazu).

Normiranje - U jednom trenutku, tim može ući u ovu fazu, u kojoj svi članovi prilagode svoje ponašanje jedni drugima i razvijaju navike koje čine timski rad koji izgleda prirodno i tečno. Drugim riječima oni postavili norme na osnovu dogovorenih pravila, vrijednosti, profesionalnog ponašanja, načinu rada i čak tabua. Počinju da vjeruju jedni drugima i motivacija raste jer duboko uđu u sam projekat. U ovoj fazi učenici mogu upasti iu problem grupnog mišljenja.To se dešava ako normiranje ponašanja postaje suviše strogo i u takvoj atmosferi učenici se uzdržavaju od iznošenja svog mišljenja iz straha da ne budu pogrešno shvaćeni ili da ne bi uznemirili ravnotežu i koherentnost grupe. Nastavnik u ovoj fazi ima tendenciju da bude manje vođa, da učenici preuzmu odgovornost, i imaju osećaj postignuća kao jedinica.

Performing - Neke grupe dostignu visoku fazu performing, gde funkcionišu kao cjelina, pronalaženjem načina da se posao uradi glatko i efikasno bez neprikladnog sukoba. Učenici u grupi su sada međusobno zavisni, posjeduju znanja, motivisani su i sposobni da podnesu proces odlučivanja bez nadzora. Neslaganje se očekuje i dozvoljeno je sve dok se kanališe sredstvima prihvatljivim u tim. Čak i grupe koje su dostigle visoki-performing se mogu vratiti na ranije faze u određenim okolnostima, odnosno kada promjene uloge u grupi, mijenjaju norme i dinamiku grupe.

Na kraju veoma je vazno uključiti dovoljno slobodnog vremena u program, posbno ako je teren prirodna sredina.

 

Nakon terenske posjete

 

Aktivnosti u ovoj fazi se prije svega odnose na ono što će učenici raditi nakon povratka u učionicu poslije organizovane posjetite. Post - visit aktivnosti mogu da obuhvate sintetizu i tumačenje rezultata (radni listovi), prezentacije rezultata terenskog istraživanja na nivou razreda ili na nivou škole, izrada postera, izrada članaka sa preporukama, foto izložbe i slično. Često učenici svoja predložena rešenja za unapređenje određenog lokaliteta upućuju lokanoj zajednici i i svim kojih se taj lokalitet tiče. Rezultati studijke posjete se mogu iskoristiti za novi krug istraživanja koje će pred učenicima postaviti nova pitanja.